Mnoge su stvari u životu izazov. Osobito ženama. Često smo natjerane ići preko svih granica sebe kako bismo obavile sve što smo naumile i kako bi nam dan bio maksimalno produktivan.
O očekivanjima drugih, bolje da ne počnem ni govoriti…
Jer maherice smo u ostavljanju svojih želja i potreba po strani kako bismo usrećile svoju okolinu.
Preskakat ćemo obroke.
Spavat ćemo na kapaljku.
Tjelovježba će nam biti jedino jurcanje između kuće i ureda.
Na polici će nas mjesecima neotvorena čekati knjiga omiljenog autora kojoj smo se istinski veselile i dugo je iščekivale. A eto sada čeka. Da se same sebe sjetimo a onda možda i nje i božanstvene priče između korica.
Sve ćemo podrediti obitelji, obvezama i moranju
A sebe ćemo ostaviti za kraj.
Kraj dana. Kraj to-do liste. Kraj mjeseca. Kraj godine. Kraj… same ispišite svoju utopiju.
No taj naš trenutak, kao neko izmišljeno mjesto i vrijeme ne dolazi, barem ne na način kako to zamišljamo, dok odgađamo sebe za kasnije. Uvijek se pojavi nova obaveza, novo moranje i novi netko tko iskoči na listi prioriteta.
Bilo muž, bilo šef, bilo dijete.
Čak i susjeda koja baš sad treba neku uslugu, a mi tako dobre, često zaista na svoju štetu, idemo, dajemo još malo, još onu zadnju mrvu sebe, dok ne pregorimo i dok se ne razbolimo.
Nisam ni ja bila drugačija. Možda me zato Kristian zamolio da s vama podijelim svoju priču?
„Moraš više paziti na sebe.“ – strogo mi je onako trenerski neki dan rekao a ja sam se nasmijala. Ali štrecnulo me iznutra, zbilja je.
Do ne tako davno bila sam rob posla, ganjala sam karijeru, pokrenula 2 portala, izdala 3 knjige u 3 godine. Mislite da nije ostavilo traga na mom tijelu i mojoj duši? A onda sam negdje putem, između računa za telefon, doprinosa koje treba platiti i tisuću i jedne obaveze koja se naslagala u obliku hrpe papira posvuda po mom radnom stolu, rekla dosta. Neću više.
Prestala sam raditi vikendima.
Prestala sam skakati na svaku poruku i svaki poziv.
Prestala sam se pretrgavati od želje da svima i svemu udovoljim.
Shvatila sam, zaista na teži način, da ljudi nemaju mjere i da će nas prožvakati i ispljunuti ako dobiju priliku. Slat će poruke u svako doba, zivkat će za svaku sitnicu, prohtijevati će popuste za usluge i proizvode i vikendima će nam uvaliti posla preko glave. Ako im dopustimo.
Ja sam prestala popuštati. Po cijenu čak i zatvaranja svoje firme jer sam shvatila da će poslova uvijek biti, ali mog zdravlja? I mene same? Ne. A ja sam nezamjenjiva. Samoj sebi prije svega.
Svaka od vas drage moje nezamjenjivo je biće, unikat
Ali koliko vas zaista u to vjeruje?
Koliko vas osjeća da zaslužuje mnogo više i mnogo bolje od života?
Koliko zapravo sebi dozvoljavate biti pinkicu “sebične” i staviti se na vrh liste?
Možda dvije, tri od vas tisuće i tisuće koje će ovo pročitati.
A to je zaista tužna brojka. Lomi srce.
I znam reći ćete “Ma što ti znaš? Ti influencerica i spisateljica i žena s karijerom i tisućama pratitelja? Što ti znaš kako je meni?
Što neki tamo uspješni frajer zna kako je to biti žena i boriti se sa svim čudima koje život pre mene stavi?!?”
Zbog toga vam ovo pišemo zajedno. Kristian kao trener koji mijenja živote ljudi jer im pomaže da stave fokus na svoje tjelesno zdravlje, a ja kao coach koji se bavi ljudskom psihom i boljkama duše.
Vidimo vas. Čujemo vas. Osjećamo.
Kiki se svakodnevno susreće sa ženama koje život razvlači kao kaugume na sve strane i koje jedva da stignu u svoj raspored ugurati pauzu za jabuku, ne čak za pošteni obrok!
A ja sam jedna od vas, samo obična žena koja svakodnevno balansira između poslova, obaveza, računa, ručkova i košulja naslaganih na hrpe što čekaju moj susret s peglom.
Nije moj život neka telenovela, stvaran je i obojen nijansama svakodnevice. Ista je ona i tvoja i moja.
Samo, moja se mijenja iz trena u tren jer sam naučila uzeti vrijeme za sebe. Čitati. Ugasiti telefon. Skuhati kavu i zamišljeno gledati kroz prozor bez da mi itko i išta treba.
Naučila sam raspored prilagoditi sebi a ne sebe rasporedu i prestati preskakati doručak i popodnevnu šetnju.
Prestala sam svima biti bolja nego sebi samoj.
Stoga, i vi možete, ako želite. Možemo vas naučiti kako. Možemo biti vaši saveznici i reći vam da je vrijeme sad. Ne sutra, ne za 6 mjeseci i ne početkom 2024. godine.
Jer godina će ionako proletjeti ali hoćete li vi u njoj živjeti ili samo preživljavati, to je pitanje.
Pozivam vas, pratite nas na ovom putu
Učinite prvi korak za svoje zdravlje.
Gasite taj mob u 8 navečer. Ostavite veš koji put na toj hrpi, neka čeka. Skuhajte kavu. Podignite noge u zrak.
Recite susjedi da niste doma i nemate vremena.
Počnite koristiti riječ “Ne.” Jer “Ne” je kompletna rečenica. I ne morate je nikome objašnjavati.
Krenite s nama na putovanje zdravlja, emotivnog i tjelesnog ispunjenja i učinite nešto dobro za sebe, sada i ovdje.
Možete probati s BudiFit mobilnom aplikacijom i u svoju jutarnju rutinu uvrstiti nekoliko minuta vježbe kako bi svom tijelu poklonile energiju i pokrenule lučenje serotonina, hormona sreće.
Možete, pitanje je mile moje imate li hrabrosti sebi priznati da to i želite?
